Katedrala sv. Vida

Dok je građanska Rijeka imala svoju vlastitu župnu crkvu, a to je bila Sv. Marija ili “Vela crkva”, feudalni je kaštel imao svoju posebnu dvorsku kapelu, a to je bila crkvica sv. Vida. Kakva je to bila srednjevjekovna crkva sv. Vida u gradu Rijeci doznajemo po najstarijim slikama grada iz XVI. stoljeća i prema kamenom reljefu iz godine 1509., na kojem je prikazan sv. Vid koji na dlanu nosi grad Rijeku kao maketu. Tada je sv. Vid bila još malena, jednobrodna crkvica s polukružnom apsidom iza oltara i prizidanim trijemom pred crkvom. U njoj su riječki kapetani, namjesnici feudalnih zemaljskih gospodara, svečano polagali zakletvu na dan kada bi u Rijeci stupali u službu.

Ne znamo kako je crkva sv. Vida bila iznutra uređena, ali pouzdano znamo što se nalazilo pod krovom njezina trijema. Pod trijemom, na samom pročelju crkve, bilo je pribijeno veliko drveno raspelo – ono čuveno raspelo koje se sada nalazi na počasnom mjestu, na glavnom oltaru današnje velike barokne crkve sv. Vida.

Povijesni zaokret u kulturnom životu grada Rijeke započeo je godine 1627., kada su u Rijeku došli isusovci. Sa njima jača i nova umjetnička orijentacija u arhitekturi, kiparstvu i slikarstvu – barok. Iza njih stoji habsburški dvor, a jedna plemkinja Ursula von Thanhausen, omogućila im je širokogrudnim darom solidnu financijsku podlogu za sve zamisli i pothvate u Rijeci. Darovala je svoj veliku feudalni posjed koji je tada obuhvaćao svo područje današnjeg Kastva, Veprinca i Mošćenica, da oni tim posjedom upravljaju i ubiru sve prihode, te njima financiraju svoje programe u Rijeci. Isusovački građevni program bio je velik i ambiciozan pa se postavljalo pitanje gdje bi se u zbijenom gradskom tkivu našlo slobodnog prostora za njihove novogradnje. Mjesta je bilo samo u višim perifernim dijelovima grada pa su konačno dobili u posjed malu srednjevjekovnu crkvu sv. Vida i zemljište uz nju kraj “Grivice” , kraj gornjih gradskih vrata. Isusovci ruše staru srednjevjekovnu crkvu sv. Vida, jer im je premalena i za njihov moderni ukus neugledna, pa na sam dan sv. Vida dne. 15. lipnja 1638., svečano polažu kamen temeljac današnje nove, tada potpuno moderne barokne crkve. Sv. Vida.

Novu crkvu sv. Vida projektirao je godine 1637. Jedan isusovac, časni brat Jakov Brianni, rodom iz Modene u Italiji.

Uza sve prihode koje su isusovci ubirali sa svog kastavsko-mošćeničkog feuda riječka gradnja nove crkve sv. Vida dobrano se otegla. Iako već godine 1643. u uporabi, nova crkva još nije bila završena. Lijep i jedinstven nacrt arhitekta Briannija, saliven kao od jednog komada, nije zadovoljio nove i u početku nepredviđene potrebe riječkih isusovaca. Ne želeći za vrijeme mise miješati pitomce, isusovačke đake sa građanima odlučili su za njih na katu sagraditi posebnu galeriju koja bi tekla uokolo crkve , iznad vijenaca kapela. No za taj zahtijev trebalo je mijenjati prvobitni nacrt., a to znači povisiti crkvu za tambur i dignuti uvis kupolu, što je značilo mijenjanje proporcija crkvene arhitekture. Ako je barokni sv. Vid po Bariannievu nacrtu bila ljupka niska kornjača, on će se pretvoriti u visoku tortu.

Gradnja i završetak crkve zbog izmjena su se otegli od godine 1724./25. Do 1767., pa ipak i u svom izmijenjenom obliku ona ni do danas nije dovršena, jer svagdje gdje na vanjštini crkve sv. Vida vidite žbuku, znajte da je samo zid trebao biti obložen plemenitijim materijalom, kamenom.

Zaštitnik Rjeke je sv. Vid. U hrvatskom i u svim južnoslavenskim jezicima zove se Vid, latinski je Vitus, njemački Veit, češki Vit, poljski Wit, talijanski Vito ili Guido, francuski Guy. Slavimo ga 15. lipnja.

Rodio se kako se drži u mjestu Mazzara del Vallo na Siciliji, a kao progonjeni kršćanin bio je mučen, vjerojatno godine 304./305. pod carem Dioklecijanom.

Kult mu se počeo širiti oko godine 600. kad je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu.

Godine 756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza, a godine 836., dio tih relikvija bio je preseljen u opatiju Corvey.

Novi zamah njegova kulta širi se iz grada Praga u Češkoj, jer je car Henrik poklonio kosti jedne ruke sv. Vida českomu knezu svetom Većeslavu, godine 925., pa se ta slavna ruka uz druge relikvije sv. Vida čuva kao nacionalna svetinja u katedrali sv. Vida u Pragu. Kult sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje, gdje je – čini se – zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Svantovida, pa su stoga crkve sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle sv. Vid, kao nekada i Svantovid, “sve vidi”. Samo su u Hrvatskoj nabrojene 123 crkve, posvećene sv. Vidu. Sv. Vid postao je i zaštitnikom Rijeke pa mu se crkva nalazi gotovo na najvišoj točki grada, a srednjevjekovna Rijeka zvala se po njemu hrvatski “Rika svetoga Vida”, latinski “Terra Fluminis sancti Viti” i njemački “Sankt Veit am Pflaumb”. Stara srednjovjekovna legenda pripovijeda da je sv. Vid bio bačen pred gladne lavove i medvjede, ali ga oni nisu htjeli rastrgati. Bačen je u kotao vrele smole i rastopljena olova, ostao je netaknut. Konačno su ga usmrtili tako da su ga krvnici rastrgali na spravama za mučenje. Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je njegov ikonografski motiv. On je postao i sadržajem najstarijeg riječkog gradskog grba.

U našim krajevima sv. Vid bio je zaštitnik očiju, čovječjeg vida, a to je bilo moguće samo kod govornika južnoslavenskih jezika, gdje sveti Vid “vidi”, gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido ili Guy.

Nažalost danas vam više ne možemo pokazati najstariji poznati lik sv. Vida u gradu Rijeci. Bio je to crtež, iscrtan na onom starom riječkom zvonu iz XVI. stoljeća, koje bi se oglasilo svaki put kad je trebalo skupiti riječke gradske vijećnike na sjednicu. U II. svjetskom ratu zvono je bilo skriveno na groblju na Kozali, no tamo su ga riječki lopovi nanjušili, ukrali i pretopili u brodsku elisu.

Ali ako riječkog sv. Vida želite upoznati u njegovom najstarijem liku srećom do danas još sačuvana, pođite na trg pred crkvom sv. Jeronima. Evo ga tamo, uklesana godine 1509., na kamenom stupu za zastavu! Tamo je on fin i otmjen mladi gospodin. Jasno je da u ono vrijeme ne može biti drugo nego plemić i vitez koji nosi mučeničku palmu u jednoj, a svoj grad Rijeku u drugoj ruci.

Njega ne častimo samoga, nego u društvu sa sv. Modestom i svetom Krescenijom. A zašto? Dječaku Vidu, sinu imućnih poganskih roditelja, Modest je bio pedagog, kućni učitelj, a Modestova žena Krescenija bila mu je dojilja. Oboje su utjecali na mladog Vida da postane gorljivim kršćaninom.

Stolni kaptol zbor je svećenika čija je zadaća vršiti svečanije bogoslužne obrede u stolnoj crkvi – katedrali. Osim toga, obavlja zadaće koje mu povjeri pravo ili nadbiskup. Kaptol ima vlastiti statut, odobren od nadbiskupa, kojim se uređuju njegov sastav, službe i način djelovanja. Jedan od kanonika jest predstojnik kaptola, a nadbiskup, pošto se posavjetuje s kaptolom, podjeljuje kanonikate svećenicima koji se odlikuju naukom, čestitošću života i pohvalnim vršenjem službe.

Kanonici

mr. sc. Emil Svažić, predstojnik kaptola
dr. sc. Mario Tomljanović, tajnik
mr. sc. Ivan Stošić, pokorničar
mr. sc. Vjekoslav Đapić
Sanjin Francetić
Matija Rašpica

Začasni kanonici

Ivan Nikolić
Petar Zeba
Giuseppe Vosilla
dr. sc. Christopher Zielinski, OSB Oliv.

Kanonici u miru

Stanislav Kovačić
Nikola Imbrišak
Nikola Uravić